I na blog i na sve razloge radi kojih sam ga počela pisati.
Što će reći da sam krenula dalje.
Što će reći da mi je sada bolje.
Ili, ako već ništa, barem drugačije.

Neki nove brige  me more.
Neke nove misli mi se  motaju glavom.
Neki novi klinci sada su po kvartu.

Bum se vrnul, bum.
Vrijeme je.

Znati kako priča dovršava? Ili ju ostaviti pod velom misterije?
Okrenuti novu stranu, završiti jedno poglavlje, zatvoriti jedna vrata?
Ili žonglirati između sada i tada, dozvoliti sebi i drugima popravljanje popravljivog, mijenjati kontinuirano svoju prošlost, sadašnjost i budućnost?

Da li biti zanimljiv ili biti smiren?

Kad dođem na kraj svega i pogledam nazad, što želim vidjeti?
I da li je uopće bitno što ću tada vidjeti?

?

Prva je ljubav
dosla tiho nezvana, sama
za sva vremena,
skrila se tu, negde -
duboko u nama.

Mislim zadnjih nekoliko dana na tebe. Ni sama ne znam kako je došlo do toga. Prošlo je stoljeće otkad sam te zadnji put vidjela. Tisućljeće čak. Gledala sam u tvoja leđa čudom se čudeći što me nije presjeklo u stomaku. Ona leđa koja sam godinama gledala potajice, u strahu da me ne primijetiš. Da nitko ne primijeti. Jer što bi se dogodilo da se u školi sazna da se mala štreberica zatreskala u tebe? Svijet bi stao, sramota bi se obrušila na mene i ništa više ne bi bilo isto.

Pa sam šutila. I gledala. Izbjegavala sam tvoj pogled. Izbjegavala sam tvoje pokušaje da započneš razgovor samnom. Da li si se ikad upitao zašto sam sa cijelim tvojim društvom vedra, nasmijana, pričljiva, a tebe izbjegavam kao da si kužan. Ili si, kao i ja, bio premlad da shvatiš što ti time govorim. I vjerovao si, kao i mnogi, da te ne primjećujem. Da mi ne značiš. A tada si mi bio sve.

Danas mi se teško uopće ni sjetiti onih malih biserčića koje sam čuvala u sebi, moje malo blago koje sam si iznova i iznova vrtila u glavi. Kad bi se ti našao pored mene, kad bi me dotakao u prolazu ili mi dobacio nešto u prolazu. I onaj zadnji ples. Zapravo i jedini. Kad si me stisao uz sebe, kad sam zaboravila i na strah i na sram i kad sam napokon shvatila da i ja tebi značim. Ali moj ponos, moja zaluđenost pravilima i poštenjem prije svega učinila su da si i to u konačnici protumačio kao znak moje nenaklonosti.

Zašto se nikad nismo sreli u zadnjih desetak godina? Ja sad živim s drugim, volim drugog. Ti vjerojatno imaš drugu. Ne bih znala, jer ne samo da te ne vidim, već ni ne čujem o tebi. Živimo blizu. Imamo zajedničke poznanike. Imam čak i tvoj broj mobitela odnedavno. I opet. Ne znam ništa o tebi. A vjerojatno ni ti o meni.

Onda si mi značio sve. Danas mi ne značiš. Samo se nekad zapitam gdje si. Što radiš. Da li si sretan. I da li si na kraju balade izašao iz svoje čahure i pretvorio se u prekrasnog leptira za kojeg sam ja oduvijek znala da jesi. Pitam se. I sjećam.

Na sliku tvoju i priliku stvorila sam tip idealnog muškarca za mene. I takvog sam na kraju i našla. Ti si početak svega. Hvala ti. Hvala ti što si bio i dobar i nježan i suosjećajan. Ti si razlog radi kojeg i danas padam na dobrotu kod muškaraca. I dobar izgled, naravno.

Ne vjerujem u sreću. Ne vjerujem u nesreću. Ne vjerujem u dobre znakove. Ne vjerujem u loše znakove. Ne vjerujem u horoskop, gibanje planeta i mjesečeve mijene. Ne vjerujem u crne mačke, u razbijena ogledala i puštanje vode da teče. Ne vjerujem.

Iako nikad ne prolazim ispod skela i prometnih znakova. Ne zato što vjerujem u to. Već zato što mi je ta navika ostala iz osnovnoškolskog druženja sa curicom koja je vjerovala u SVE.

Za sve svoje uspjehe u životu zaslužna sam ja. Ja. Nitko osim mene. Nekad sam imala pomoć. Nekad sam imala podršku. I ljude koji su bili dio mog uspona graviram zlatnim slovima u svoju životnu ploču, sigurna u to da oni u zaboravu završiti neće.
Za sve svoje neuspjehe u životu kriva sam ja. Ja. Nema olakotnih okolnosti. Nema izgovora. Nema podjele odgovornosti. I ako je i postojao netko tko je postavljao prepreke ispred mene, taj krivac nije. Jer ja sam te prepreke trebala biti sposobna preći. Bez obzira na sve. Stoga "negativci" ne bivaju osuđeni. A ja iz pada izvačim lekciju koja mi je očito bila potrebna.

Ne vjerujem u sudbinu. Ne vjerujem u bilo koju determiniranost moje budućnosti. Ono što stoji ispred mene je nepregledna ravnica mogućnosti. I ja sam ta koja bira koje od mogućnosti će isprobati. A koje neće.

Nema srećonoša, nema zlogukih znamena.

Postojim samo ja.

...

Do moje kuće vozi više autobusa. Ali samo jedan staje točno ispred vrata.
Ide samo nekoliko puta na dan. A ja nisam osoba koja pamti rasporede vožnje.
Stoga... Nemoguće mi ga je uhvatiti. Bez obzira na doba dana. Bez obzira na brzinu prilaska.
I tako već nekoliko godina.

Već danima me svaki dan čeka na stanici. Bez obzira na doba dana. Bez obzira na brzinu prilaska.
Kreće tek kad ja uđem u bus.
Ne smeta mu čak ni to što sam prethodno prošla ispod skela.

Čega? Ne znam. Emocionalno prazna. Puna strahova.  I saznanja da ću kad tad ipak  morati krenuti dalje. Završiti neke priče. Započeti nove. Upustiti se u nešto čemu ne znam ni početka ni kraja, izvrgnuti se nekim novim povredama, nekim novim iskustvima.

Razmišljam zadnjih dana o hrabrosti. O ljudima koji idu kroz zidove bez obzira na posljedice, koji imaju svoj cilj i put do njega. I mislim da sam i sama jedna od njih. S tom razlikom što ja znam da hrabrosti kao takve nema. Da idem svojim putem i cijelim putem serem u gaće od straha. Ali idem. Jer drukčije ne mogu. I jer bi ostanak tamo gdje jesam bio gori od bilo čega što me može snaći na putu. Jer sam odrasla gledajući kako svrše ljudi koji sjednu pored ceste i gledaju sa suzama u očima sve što je moglo biti a nije. A ni ne znaju da je razlika između Negdje Tamo i Ovdje jedino u prelaženju tog puta. A ne u samoj lokaciji.

Stojim na  svojoj cestici i  skupljam snagu.  Neš ti snage, ionako ću samo odteturati dalje. Nije da ću se zatrčati i prelaziti kilometre ni ne primjećujući ih. Ali želim upiti ovo mjesto. Želim ga dobro zabilježiti u svoju mapu. I kad krenem dalje točno znati od kuda sam krenula. Iako ne znam gdje ću završiti.

Sad ću. Samo što nisam.

Priča počinje sa muškarcem. Kojeg ne želim. Ali nimalo. S kojim sam se našla na ponekoj kavi. Malo puta. I ne da ne osjećam ništa, već su mi i te kave pravo mučenje. S jedne strane zato što je tako egocentričan da se nije ni sjetio da je na kavi sa OSOBOM, već je verglao svoje monologe i doslovno mi zabranio da komentiram. Jer ga kakti ometam. I njegove totalne uvjerenosti da je samo pitanje vremena kad ću se popeti na stol, raširiti noge i reći UZMI ME SAD, NE MOGU VIŠE!!! Pa preko pokazane agresije i Hitlerovskog nastupa kad pomisli da možda ima suparnika ("Tko ti je to bio na telefonu??? Što radiš sutra??? S KIM???) bez da me direktno pita što ja mislim, želim i osjećam.

S druge strane, jasno mi je da je usamljen. I prestrašen. I da agresijom prikriva nesigurnost. I isfrustriranost. Jasno mi je i da je i inače jako fokusiran na sebe i da koliko god je njegova nesigurnost pomalo dirljiva, njegova sebičnost i "svijet se vrti oko mene" stav nisu. I ne želim ga u svom životu.

Sad.
Problem je u tome što mu to moram reći. Ne mogu se igrati igrice, ne želim zavlačiti čovjeka i pustiti ga da čita između redaka. To nisam ja. Ali me s druge strane strah da ga ne povrijedim.

Preciznije, imam tremu.

Molim žene sa više iskustva da pomognu savjetima, riječima utjehe ili šamarima

Usamljena sam.
Okružena vrevom.
Gomilom ljudi.
Smijehom.
Pričom.
Galamom.
Sama.

Ja.

Gladna sam. Gladna sam tebe. Tvog tijela. Tvojih poljubaca. Tvog dodira. Tvoje sperme.

Uhvati me s vremena na vrijeme. Ta glad. Glad koja bi mogla razoriti pola planete da je pustim da eruptira. I onda je zakopavam. Dublje. Dublje. Izvana djelujem hladna, nezainteresirana, čak i frigidna. A u meni je zvijer koja samo čeka da joj se približi ljudska žrtva. Da je rastrga. Da je potroši. I da se napokon zadovolji.

Sjedim za stolom, prekriženih nogu, i čekam da završi moja dnevna obaveza. Kraj mene mobitel, u mobitelu i tvoj broj. Broj koji još nisam imala snage izbrisati. Broj koji znam da neću iskoristiti. Ali broj jedine osobe koju u ovom trenutku želim osjećati u sebi. Iako nemam nikakve potrebe ni pričati s tobom ni družiti se s tobom.

Ova animalna privlačnost koju osjećam prema tebi me uništava. Uništava me činjenica da izgaram za čovjekom kojeg nit poštujem nit me zanima u bilo kojem osim seksualnom smislu. Činjenica da me toliko izbezumljuješ da sam u stanju pokupiti prvog čovjeka na kojeg naletim i potrošiti ga misleći pritom na tebe. A kad sam s tobom, osim seksa ne želim ništa. U trenu kad zazvoniš kraj, dižem se, oblačim i samo želim pobjeći, da mi nekom novom glupošću (a pun si ih) ne pokvariš svu slast zadovoljenja.

Zašto su mi drugi muškarci toliko neprivlačni? Zašto si baš ti čovjek koji me tjera da osjetim trnce u stomaku, podrhtavanje u nogama i ogromne količine vlage u gaćicama? Zašto me svako toliko uhvati ovo ludilo kad se jedva uspijevam kontrolirati i ostati u svojim ljudskim okvirima? I zašto ti nisi osoba s kojom bih se mogla osloboditi i seksati se ko podivljala zvijer, ispuniti sve svoje maštarije, zadovoljiti se do kraja, a onda te izbaciti naglavačke iz svog života.

Ali NE!!! I ti si čitao Šeherezadu. I ti znaš da je jedini način da me zadržiš zapaljenu taj da mi svaki put daš samo djelićak, da me nikad ne zasitiš, već mi  daš da samo malo okusim tvoju delikatesu. A onda se opet makneš na neodređeno. Do idućeg puta. I idućeg razočarenja.

Jebemti poplavu u pustinji.

Mrcvario te je. Davao ti je ljubav i pažnju samo kad je njemu to odgovaralo. I da, u tim je sitnim trenutcima bio bolji od svega što je ikad kročilo ovom planetom. Ali je isto i skupo naplaćivao. Hladnoćom. Zanemarivanjem. Varanjem. I neprestanim naglašavanjem koliko on puno toga daje. I koliko si ti posebna - ne zato što imaš neke lijepe karakteristike, već zato što te je on udostojio svoje pažnje.

Cijelo si vrijeme znala za one druge. Nikad ti to nije tajio. Iz drugog kreveta, došao bi ravno u tvoj. I rekao da je umoran. Jer, ipak, ni on nije stroj. Rekao bi ti da si naporna i da si ljubomorna. Ne bi mu bila jasna tvoja nesigurnost. Ta on te je odabrao za službenu ljubavnicu. Nema veće počasti od te.

Nije se potrudio upoznati te sa obitelji. Kod tvoje obitelji je živio, hranio se i ponašao se prema njima kao da im čini čast što je tu. Na njihove prigovore reagirao je tako da si živjela u strahu da ne ode. I za isto krivila ljude koji su ti život dali. Koji te vole. I koji su vidjeli ono što ti vidjela nisi.

A onda je došla ona. Još jedna u nizu. U nizu onih drugih. Onih koje si tolerirala, stisnutih zubiju, čekajući da se on iživi i vrati se nazad tebi. Ova je bila upornija. Ova je znala što želi. I ova je bila dovoljno strpljiva da mjesecima igra ulogu druge. Dok si ti bila sve nesigurnija, ona je igrala na kartu emocija. Dok si ti sve češće imala napadaje ljubomore i bivala mu sve većim teretom, ona je bila žrtva koja stoički trpi i čeka da njezina ljubav odluči što želi.

I odlučio je. Odabrao je nju. Kao što je nekoć davno odabrao tebe. Tebe, koja si možda tada bila nekom drugom konkurencija. A možda i nisi. Ne znam.

Krenuo je dalje. Tebe ostavio kao kamen na cesti. Umjesto da kreneš i ti dalje, učinila si najgore moguće. Krenula si u borbu da ga vratiš nazad. Misleći da će, ako dođe u tvoj krevet (a znala si da hoće, toliko ga ipak poznaješ), tamo i ostati. Ali zaboravila si da si sad ti jedna u nizu. I da te predobro zna da bi ga zaintrigirala dovoljno dugo da te učini stalnom sporednom priležnicom.

Nisi znala kako je to kad te samo povali pa ode. Godinama si se smatrala boljom i vrijednijom od onih koje je tretirao kao kurve. Jer ti si bila posebna. A sad si i sama iskusila isto. I jedino što osjećaš je mržnja. Mržnja tako velika da briše svu logiku, da si u stanju lupati glavom do smrti u zid ispred njegovog prozora. Pružajući mu priliku da uživa u svom trijumfu. I da spusti rolete u trenu kad mu dosadi.

Kreni dalje. Shvati da te je zapravo oslobodio iz svoje mreže. I budi zahvalna na tome.
Zar ne vidiš da je i ova sadašnja u istoj poziciji u kojoj si ti bila. I da tek sada možda shvaća kuda ju je njen trud doveo. A možda se i nada, baš kao i ti, da će jednog dana on postati bolji. A ona dovoljna.

Do onda će provoditi dane strahujući. Svaki put kad se ne javi na mobitel, pitat će se gdje je on. Da li joj se ne javlja jer u tom trenutku miluje neku drugu. Da li se ne javlja jer ne čuje mobitel. Ili jednostavno zato što mu se ne da.

Ona zna da je već počelo. Ona zna da je bio s tobom. I ona zna da ti nisi posljednja u nizu. I duboko u sebi zna da zaslužuje sve što joj se događa. Ali se nada da će ona odigrati mudrije od tebe.

Jadna, naivna djevojčica.
Djevojčica koja glumi da je žena misleći da može kontrolirati muškarca koji to nije.